2
Znate onu pjesmu: ''Jednom sam voleo zbilja, mislim na ljubav, iskrenu i pravu...'' Dobro, ne morate je znati, ali ona postoji. I dobra je, pa ako ikada naletite na nju, u što sumnjam, ne mijenjajte radio stanicu i poslušajte je do kraja. Ili barem do onog dijela kada su se jednom sreli i bezvezno kimnuli glavom... neka, lutko, u redu je... Sve prave ljubavi su tužne, pa je tako i moja iskrena i prava ljubav imao svoju iskrenu i pravu ljubav koja nisam bila ja. Nisam često razmišljala o toj ženi, bilo mi je lakše praviti se da ne postoji, osim kada sam joj kriomice slala kletve da ima celulit i grudi do poda. A znala sam da je i s tim celulitom baš ona ta koja ga ima i koja će ga imati do kraja života. Ponekad sam si lagala, najčešće u snu, da ću ja biti ona koja će se nekim čudom (jer tada sam još vjerovala u čuda) probuditi kraj njega i pripremiti mu doručak koji voli. Mislim da bih u takvim trenucima pristala i na celulit. A onda sam shvatila da ja ne znam što on voli doručkovati i ne znam na kojoj strani kreveta spava i ne znam bih li se uopće probudila prije njega i bilo mi je jasno da su mi snovi falični. Neka, lutko, u redu je... rekla sam sebi i uzdignute glave odšetala u novi život. Jebena nada, dugo joj je trebalo da crkne i ostavi me na miru.
Sada je jednostavno i može se reći sa svega nekoliko riječi. Ne osjećam više ništa. Nigdje. Sretna? Trebala bih biti. Dugo sam ovo čekala. Navikla sam biti krcata emocijama i nekako mi je odgovarala uloga žrtve. Jer, dok sam žrtva, nisam kriva za loše odluke. Druga strana nije ispunila očekivanja, naravno. Nisam bila voljena na način na koji to zaslužujem. Možda su, samo možda, moja očekivanja bila nerealna. I možda, opet samo možda, nisam zaslužila biti voljena na taj način. Nisu svi ljudi jedno za drugo. Nema tu na silu. Možda bih trebala biti sretna, ali uglavnom mi je svejedno. I to je dobro.
Umalo zaboravih, onaj s početka posta, ona ljubav, iskrena i prava... dobio je danas blizance. S onom istom ženom na početku priče. Nadam se da liče na njega. Voljela bih da liče na mene, ali to bi bilo prilično glupo. I ne znam, obzirom da sam nenadmašna u svojoj gluposti, moguće je da ću ih sada sve voljeti, jer oni vole njega.
Čestitam, Faco!
09.09.2014.
nemir
Toliko toga je potrebno smjestiti u riječi... Ponekad tako teško.
Jesi li ikada mogao zamisliti da će se dogoditi da preturim cijelu kuću da bih pronašla samo jedan upaljač da upalim svijeće? Ja, koja nisam mogla zamisliti da ostanem bez vatre koja život znači, zakleti pušač, vječni protivnik čistog zraka... Gledaj me sada. Kada bi barem mogao. Ne bi uopće prepoznao ovu masu sala koja uz svjetlost svijeća smješta u riječi ono što više nikoga ne zanima. I nikome ne treba.
Razmišljanje o tebi ostavila sam za kasnije. Kad legnem u krevet imati ću sasvim dovoljno vremena da iskrižam s popisa sve tvoje mane i opet popustim slabo kontroliranim osjećaju da si ti ipak još uvijek ono pravo. A da sam ja i dalje manje vrijedna i suviše neizvjesna da bi me čak i pokušao zadržati. Možda da sam se zamaskirala u neku normalnu osobu i pokušala biti manje ja. Bi li me onda volio dovoljno da budem prva? Nikada neću znati kako je biti prva tebi. Tako jebeno tužno.
Čekala me jutros poruka u inboxu: ''Čitam sad malo dmoll i vidim da i dalje traje taj vječiti nemir. Taj prokleti nemir bez kojeg vjerojatno ne bi znali živjeti... Kako mi se ti držiš?'' Odgovorila sam da mislim da me to zaista dugo nitko nije pitao. Da držim glavu iznad vode pisanjem, ali da bih najradije odustala i pustila. I da sam kukavica koja ne može samu sebe zaustaviti. Glumim da jesam, a nisam - rekla sam. I možda se popnem na planinu i strmoglavim dole. Ali vjerojatno bih se spotaknula na nizbrdicu. Nedostaje mi On koji je poslao tu poruku. Vidjet ćemo se uskoro u Parizu i osim čarolije tog grada biti će to i buket mirisa nekog drugog vremena, nekog vremena kada si ti bio ti, ja sam bila nedovoljno dobra nenormalna ja, a On je bio prijatelj i razumio je moj dmoll. Sada je sve drugačije. Nitko više nije isti. Osim nemira. Nemir ne umire. I ponekad je greška ispravljati grešku.
26.08.2014.
superman
Prošla su dva mjeseca kako ti nisam odgovorila niti na jednu poruku. Uglavnom sam izgubljena u ovom životu bez tebe. Često zastanem samo da bih tužno primjetila koliko boja zapravo više nema u meni... Kao da mi iz očiju treperi ona low ink lampica istrošenog pisača.
Tražim te u svima i u svemu. Teško je. Jer nema te nigdje. Onda pokušavam uživati u malim stvarima i dokazujem sebi i svima oko sebe da je ovo sasvim dovoljno i da mi čak i ne nedostaješ suviše...
A nedostaješ.
Suviše.
Uvijek si bio samo ti i uvijek ćeš to biti.
Čini mi se kao da sam već odživjela život, a sjećanja na tebe samo me grizu, pa se noćima, poput otrova, misao na nas širi mojim tijelom i putuje do mog nepca... I bude gorčina... Ne traži me da ti govorim. Ne traži me, Tine. Mogao bi se porezati na oštrinu mojih slova. Još uvijek.
Vidiš, ne vjerujem da se u životu samo jednom ljubi... Ali, sve ovo vrijeme pakiranja prošlosti u prošlost, sasvim sam sigurna da se samo jednom u životu može pisati na taj jedan način... I ti si, eto, bio moje samo jednom i nikad više. I ne mogu se više siliti da te pronađem u nekom drugom. Ne mogu više tražiti nepostojeće ljude oko sebe. Jer ti postojiš samo jedan i tako jedan nisi više moj.
I dok gledam u riječi koje su mi noćas stigle s tvog broja, posve sam sigurna... volio si me. Nikada me nitko nije volio na taj način. I nikada i neće. Ne tražim dalje. Najbolje stvari u životu ipak jesu besplatne. I ponekad jedino njih ne možeš zadržati. I vidiš, mogu se nositi s tim da mi pišeš svaki dan kako misliš na mene i kako ti nedostajem... ali sa stihovima Bon Jovijevih pjesama ne mogu... ne mogu...
Volim te, Tine.
Uvijek si bio ti i uvijek ćeš to biti.
24.08.2014.
do mene je
Odvlačim si pažnju dok balansiram navrh jezika,
da ne progovorim
da ne pogledam dolje
da me ne povuče
da se ne sunovratim
da me ne prizoveš opet
pa nižem redove ovdje od vrha prema dnu
i vratolomno spuštam sebe niz padeže
i dok balansiram na oštrici noža
potpuno nesvjesna da već krvarim
ti misliš da si me izgubio
a ja znam da te nikada nisam pustila
i svaka sličnost sa stvarnošću je slučajna
i ovdje prestaje
i u stvari već odavno ne znam gdje sam stvarna
a gdje postojim zapravo...
i ako se ne zaustavim...
ako ne stanem...
ako me opet dobiješ...
ako opet počnem postojati samo s tobom
i samo uz tebe...
hoće li jesen znati što da radi s mojim suzama?
17.08.2014.
van dosega... na oku nevidljivoj svijetloj strani mjeseca... ako me jednom ipak odlučiš naći...
Ne mogu više, Tine! NE MOGU! Moraš me pustiti. Zar ne vidiš da razgovaraš sam sa sobom? Zar ti već nije jasno da neću odgovoriti? Nikada, Tine. Nikada. Nedostaješ mi, naravno da mi nedostaješ. Nakon toliko godina ostane i više od šačice uspomena. Ali ne nedostaješ mi ti ovakav kakav si sada. Nedostaješ mi onakav kakav si bio. Nedostaješ mi moj. Sve ono što više nisi i što više nikada nećeš biti. Moram krenuti dalje, ljubavi. I ti si krenuo. Možda ti to još nije jasno, ali onog trena kada si nasmijan i sretan poljubio svoju trudnu ženu, krenuo si dalje. Bez mene. Tada sam umrla za tebe. Moraš to shvatiti. I možda ti je lakše znati da još uvijek postoji broj na koji možeš poslati par riječi kad ti je najteže, ali riječi nećeš dobiti natrag. Nikada, Tine. Jer ja sam umrla. Umrla u onoj krem haljini koju sam obukla samo jednom u životu i na kojoj su zauvijek ostali tvoji otisci. Ono jednom u Munchenu. Sjećaš se? Mislim da te nikada nisam voljela više nego tada. Znala sam još tamo davno, nasred ulice s narančastim svjetlima ulične rasvjete, da ću zauvijek biti osuđena na vječno traganje. Ostati do srži zarobljena jedinim prstima koji su savršeno pripadali toj krem haljini u mom ormaru. Kao Pepeljugi cipela.
Molim te. Prestani me ranjavati svojim porukama. Molim te. Sve mi je teže zadržati zdrav razum. Možda je zaista stvar u meni, možda sam nesposobna prihvatiti da tvoj život nije stao zbog mene, možda sam previše očekivala, previše tražila... Možda, Tine... Ali onog trena kada si nasmijan i sretan poljubio svoju trudnu ženu, mene si ubio. I ništa na ovom svijetu neće to promijeniti. Nikada, Tine. Ovaj put ne možeš popraviti stvar riječima. Ne možeš je popraviti upornim pozivima. Ne možeš je popraviti, shvati to, prihvati to, nisi svemoguć, nema cjenkanja, nema povratka, nema nas NIKADA VIŠE...
Uvijek ću biti tvoja. I ovako mrtva. Uvijek ću biti samo tvoja. Jer s mnogim sam se ljudima voljela. S mnogima sam se smijala. S mnogim sam ljudima dijelila snove. S nekima ih gubila. S mnogima sam se nadala. S nekima varala. Ali samo sam s tobom, Tine... samo sam s tobom plesala i plakala. U onoj krem haljini s koje nikada nisam oprala naše suze. U onoj krem haljini ono jednom u Munchenu, gradu koji će uvijek biti naš. Uvijek ću biti tvoja. Duboko u srcu to znaš. Znaš, Tine. Samo zaviri. Pusti srcu da ti priča. Tvoja sam. Ne brini zbog slova i riječi koja ti ne dolaze. Ne mogu ih mrtva poslati. Ali ljubav mogu. Samo se utišaj... Osluhni. Nasmij se, Tine. Postat ćeš najbolji otac na svijetu predivnim kamenčićima koje ćete ti i tvoja prekrasna žena oblikovati najbolje na svijetu. Ja to znam. I zato se nasmij, Tine. Budi sretan. Ja te volim, volim tvoju djecu, volim čak i nju jer je ti voliš... Nasmij se i zaviri u sebe... Mene ćeš uvijek imati... Jednom si obećao da ćeš me ponovo pronaći kad dođe pravo vrijeme. Ne moraš me tražiti, odriješujem te tog obećanja. Nema pravog vremena za nas. Ne više.
O Bože... Dragi moj Bože, zar ova priča nije mogla imati ljepši kraj za mene? Toliko ga jako volim, znaš... toliko jako...
11.08.2014.
waris
Jučer sam cijeli dan premetala misli i osjećaje u glavi želeći ih pisati i pisati i pisati i onda brisati, jer samo ako ih stavim na papir (ili ekran, ne cjepidlačimo), mogu ih obrisati kao da ih nije bilo. A bilo ih je. Pisao si mi cijeli dan. Kao nekada davno. Kao nekada u onom drugom životu koji se možda nije dogodio. Kao nekada u starom životu. Nisam pročitala niti jednu jedinu riječ, čak nisam ni teže uzdahnula. A navečer, navečer sam se čak i smijala. Svaki moj smijeh osveti mi se kad-tad.
Cijelu noć sam proplakala. U snu. Znaš li kako su teške te suze u snu? Ne možeš prestati, ne možeš ih zaustaviti, to je kao kad sanjaš da bježiš, ali nikada nisi dovoljno brz. Ne u snu. Čitala sam jednom davno da u snu ne možeš pasti. Ono, ako sanjaš da padaš, sasvim je sigurno da ćeš se probuditi prije nego dodirneš tlo. Kakva laž! Kako sam ja samo pala noćas. Sanjala sam tvoju djecu. Sanjala sam tvoje djevojčice. Znaš li koja si im imena dao u mom snu? Mia i Nika. Nisu bile Gertruda i Brigite. Nisu bile Herta i Kerstin. Ingrid i Silke. Ne. Bile su Mia i Nika. I bile su preslatke. Plakala sam jer sam te vidjela zagrljenog s njima. Sretnog. Plakala sam jer su imale više od godine dana i osjećala sam se izdanom što mi nisi javio kada su stigle. A možda jesi, Tine. Možda si mi javljao jučer, ali ja nisam mogla teže uzdahnuti i pročitati tvoje riječi. Nisam. Ja sam kukavica, Tine. I ne želim znati da si sretan.
Mia i Nika. Ja bih našu djevojčicu nazvala Waris. Waris je pustinjski cvijet. Znaš kako je teško pronaći cvijet u pustinji. Zato je tako lijep i poseban. Waris. Tako bih je zvala. Da si je htio.
Update:
10.08.2014.
everyday
Više se ne trudim. Jednostavno znam da što god ti napisao, ja ti neću odgovoriti. Moja su pitanja tebi toliko puta ostala neodgovorena. Nije li sada naprosto pravedno da ja prešućujem odgovore na tvoja? Zar zaista misliš da ne znam da mu je rođendan sutra? Zaista? Nisam li te sve ove godine upravo JA podsjećala da čestitaš rođendan svom najboljem prijatelju? I zar misliš da sam istjerivanjem obojice iz svog života istjerala i datume koji su nam bili bitni? Nisam. Jer bili su bitni i meni. Sve s tobom u vezi bilo mi je bitno. Ali neću mu čestitati sutrašnji dan. Neću. Ni zbog srca koje si mi poslao. Ni zbog sramežljivog poljupca na kraju poruke. Ne ide to više tako, Tine. Ne ide. Nema načina da me ponovo kupiš. Čak mi postaju nepodnošljive te tvoje riječi koje mi oduzimaju i najmanju šansu da ti vjerujem.
Volim misliti da sam ti izvan dosega. Volim vjerovati da me više ne možeš dotaknuti. Ni riječima ni mislima ni zvukovima. Nisam ti poslala niti jedno slovo, nisam ti dala znak da sam živa već 45 dana. Nikada tako dugo nisam šutjela. Zašto sam onda nakon tvoje posljednje poruke danas, nakon samo te jedne riječi ustala od stola, uzela jednu plavu i jednu bijelu tableticu i sada pokušavam ostati budna dovoljno dugo da završim ovaj zapis?
Everyday. Vidim metaforu, poznajem značenje i znam tvoju misao.
Everyday. I ja, Tine. I ja...
04.08.2014.
amaro
Nekad jednostavno nema druge nego nositi se s onim što imaš.
Ili što je preostalo.
I ti ćeš morati, Martine. Prije ili kasnije ćeš morati. Svi izbori koje si učinio u životu, svi oni u koje me nisi uključio i svi oni koji nisu ostavili mjesta za mene u ovoj priči su isključivo i samo tvoj odabir.
Ja ću se već nekako snaći.
Kao i uvijek.
Kao i proteklih pet godina.
Ja se uvijek snađem.
Jer sam jaka i ma koliko me puta bacio na tlo, nikada nisam ostala na koljenima, osim naravno ako za to nije postojao neki prizemniji razlog.
Ne mogu te odblokirati. Oprosti.
Voljela bih da sam drugačija i da ti mogu reći da ne želim da goriš u paklu u stvari i da sam ti oprostila i ovu posljednju izdaju, kao i sve prije nje. Ali ne mogu.
Morat ćeš pogledati duboko u sebe i znati ćeš da te volim jednako kao i prvog dana.
Spavaj mirno, ljubavi.
Kao i prvog dana.
Ali, ne, ne mogu te odblokirati.
Ne znam što bi mi mogao reći, zaista ne znam.
I zato, ne moli me više.
Ja ću se već nekako snaći.
Ja preživim što većina ne bi.
Moj život je trenutno kao Amaro... gorko i teško prolazi niz grlo... zakrčeno suzama...
Teško se snalazim i bez tvojih poruka kojima me moliš da te primim natrag u život.
Ne mogu.
Kreni dalje.
Izgleda da sam ipak ja bila ta koja je na kraju stala na kraj toj našoj ljubavi.
I oprosti, ali nakon te spoznaje...
moram nekako prodisati...
30.07.2014.
bila je ljubav
... i onda se dogodilo
Danas. Iznenada.
Slika našeg prvog susreta.
Osjećaj koji sam tada otkrila... tada i nikad više.
Tada. Nikada prije. Nikada poslije.
Riječi koje sam izgovorila.
Ovo je dovoljno ljubavi za cijeli život.
Obećanje koje sam dala sebi.
Ovo je ljubav koja će biti uz mene kada posljednji put zatvorim oči...
Nisam izmislila tu ljubav.
Nisam.
Bila je tu.
BILA JE.
Danas sam shvatila da sam ti oprostila.
Voljela sam te onako kako te nitko nije volio.
U tako kratkom vremenu voljela sam te dovoljno za cijeli život.
I uvijek ću te voljeti, Tine.
Nadam se da negdje duboko u sebi znaš...
Negdje tamo daleko nekome si bio Sve.
Pazi na sebe, mili.
I pazi na ta svoja dva čuda.
Volim vas.
25.07.2014.
poslije...
... kada sam uzela mobitel u ruke oprezno, kao da ću odgovoriti na poziv ako ga samo malo čvršće uhvatim,
kada sam ga ubacila u korice i tutnula duboko u torbu
i još poslije,
kada sam shvatila da dugo gledam u prazno, da se ne pomičem i da možda i ne dišem,
već napamet brojeći ožiljke ispod svojih kapaka...
puno poslije, činilo mi se...
puno poslije čežnje i ljubavi i snova,
puno poslije bijesa i mržnje i izdaje...
Tine...
tvoje izdaje...
puno poslije sam spoznala da je onaj kraj kojem sam poklonila najmasivniju točku baš ništa ako se pita tebe...
i u jednom sam trenu svekolikog vremena jednog svijeta slabašno osjetila da ćeš jednom ipak poželjeti opet doći...
ne znam samo hoću li te htjeti
neću se javiti i ne, ovaj put mi ne imponira tvoja upornost...
neću se javiti, iako bih ti imala puno toga za reći i mogla bih te raniti...
Tine...
a izdaja je bila tvoja...
neću se javiti, jer ne znam što bi mi još mogao reći da mi bude lakše...
lakše bi bilo samo tebi...
kao i uvijek, ti sebični licemjerni gade...
neću se javiti i prestani već jednom... prestani!
sve ću ti oprostiti ako treba,
sve ću ti oprostiti,
sve
i poželjet ću ti sreću i sigurnost i da ne izgoriš u paklu u koji sam te poslala...
poslije
kada sam ugledala svoj izmučen izraz u nekom jeftinom zamrljanom izlogu
i kada sam osjetila da su mi obrazi mokri, a ne sjećam se da sam uopće počela plakati,
tada poslije, puno poslije tvog pokušaja da opet dopreš do mene
slomila sam se.
Poželjeti ćeš se vratiti.
Neću te htjeti.
... možda to uvijek tako bude kad se previše sebe da ...
23.07.2014.
sve izgovoreno
Rekla mi je: korak po korak. Rekla mi je da drugačije neću moći, nego malim koracima, slabašnim. Prošla je to, valjda zna. Rekla je da poznaje ovu konačnost, rekla je da dobro zna kako je naći se na kraju i kako je kad i zadnji, posljednji repić nade sklizne kroz prste. Nemaš više što, rekla je tiho, jasno ti je da iza ovoga nema ničega... Znam. Ovaj put znam. Nema ničega.
Rekla sam joj da se osjećam izdano. I svašta još, ali izdaja mi nekako najteže pada. I da ne mogu oprostiti, a tako bih voljela da mogu. Ne mogu mu oprostiti izdaju. Ne mogu. Rekla je da je još svježe i da si moram dati vremena.
Onda sam je pitala: zar je lagao? zar me nije volio sve ovo vrijeme? kakva je to ljubav bila? zar je TO ljubav? Da, rekla je, volio te. I??? I??? Ali, dogodio se život, rekla je. Jer život se događa. Uglavnom nam se to dogodi. Život.
Rekla mi je da je ovo dno i da dalje mogu samo malim koracima. Jedan naprijed, dva natrag... pa jedan naprijed, jedan natrag... i tako sve dok ne bude samo naprijed. Polako. Dugo. Rekla mi je da je ovo dno. Vjerujem joj, ona zna, bila je tamo.
Rekla mi je... Rekla sam joj... Da ljubav ne postoji, da je ljubav besmislica, da je više ne tražimo po bespućima naših tužnih duša... I od svega rečenog, ljubav koje više nikada neće biti, ljubav koja je besmislica, ljubav koje sam se odrekla, najviše me zaboljela.
Rekao je da me voli i da sam uvijek bila ja. Rekao je da će me uvijek voljeti. Izdao me.
Ali ja, koja sam hodajući uvijek gledala u nebo... ja, koja koja radije izgorim nego se ugasim... JA sam izdala san o Ljubavi. Kada je dovoljno pristojan odmak da oprostim sebi? Ikada?
10.07.2014.
urbi et orbi
Neko vrijeme nosila sam točke i zareze u džepovima. Zlu ne trebalo. Ali ne treba, ima zlo svojih znakova interpunkcije sasvim dovoljno. Da ne bih došla u iskušenje da istočkam trotočku ili se ozlijedim na neki suvišan zarez, ispraznila sam džepove dobro pazeći da se tim putem više nikada ne vratim.
Ne želim se više nikada lomiti od lijepih riječi. Jer, tako se teško slijepim nanovo.
Ne želim više nikada izdati sebe.
Dati se cijela. (Uvijek cijela. Ponekad čak mislim da dajem i više nego što imam. Više od sebe same. Oh, it's so very me, don't you think?...)
Odlučila sam da ću od sada drugačije.
Da ću znati stati na vrijeme.
Prije nego me preuzme ushićenje što sam voljena, lažno voljena, uvijek lažno... (Cijela.)
Stati prije nego napunim džepove točkama i zarezima.
Stati prije početka, jer na kraju svakog početka je... Kraj.
Stati prije nego mi kapci popucaju od silne želje da ne vidim istinu.
Stati prije ožiljaka.
Prije loma.
Stati
prije.
Nikad ne bih mijenjala ovo što sada znam za ono što sam imala onda... ili nisam.
Polako ću. Iz jutra u jutro. Urbi et orbi.
07.07.2014.
pelin
Gorak okus u ustima.
To je sve što je ostalo nakon tebe.
I
ništa
više.
Mislim da bih trebala prestati pisati tebi.
Ionako me nikada nisi zaista čuo.
03.07.2014.
poslije svega
Teško je. Na mahove se čini da neću izdržati.
Onda opet bude lakše. Uvjerim sebe da je tako bolje i da drugačije nije ni moglo biti. I da ću nekako krenuti iz početka. Jer to je svaki kraj. Novi početak. Kažu. Postoji li uopće stari početak? Nebitno, znam.
Jer ja ionako ne znam početi iz početka... Ja se nikad nisam znala plesti, uvijek samo parati...
i ne znam kako se uvir vraća u izvor, jeka u glas, izgužvano pismo u prazan paper jam free list papira...
... riječi u tišinu.
Ne znam.
Ja uvijek navirem... Nasrnem sa tisuću riječi. Kao mutava. Lak otpada s noktiju, zli jezici se lome na nepcu, strani se prevode gluhonijemim znakovima, ja na srednjem prstu nosim žulj od pisanja koji miriše na noć, progonim se i bježim... uvijek cijela, uvijek...
I zato sada ne znam. Ne znam se nositi s krajem koji će postati početak. Ne znam se nositi s konačnošću usred koje sam se našla... nespremna... Uvijek sam mislila da ćemo naći put jedno do drugog, s vremenom... Vjerovala sam da ćeš me čuti, ako dovoljno dugo šutim. Da ćeš me pronaći jednom, samo moram strpljivo čekati. I s vremenom ćeš shvatiti da sam ja onaj kalup koji su za tebe isklesali. Pa ćeš se ukalupiti u mene. S vremenom... A vidiš, jedino vrijeme nikada nismo ni imali. Nisam te dočekala.
Neki ljudi nas spase kao što se spašavaju ptice koje ispadaju iz gnijezda. Neki ljudi nas nježno pokupe s asfalta. Zaliječe nas, pa nas puste. To si ti učinio sa mnom. Pokazao si mi kako bi moglo biti. Pokazao si mi kako nikada neće biti. Dao si mi sebe, a da se ničega nisi odrekao. Dolazio si meni, a nikada nisi odlazio od nje. Kako dovitljivo. Kako sposobno. Kako svojstveno tebi. Imati sve, dobiti sve. Ja ja ja i samo ja.
...
Da li ti se ikad dogodilo da te, dok čekaš svjetlost na kraju dugog tunela, zabljesne rasap s boka?
Meni jest. I još se nisam navikla na to svjetlo...
I nije da te nisam dočekala. Ti samo nikada više nisi došao...
01.07.2014.
boli
Peče me mjesto gdje si bio pripojen na mene. Nježan ožiljak još je svježe roza obojen i čak i lagana ljetna odjeća predstavlja mi teret i pritišće i guli i trga. Zagnojilo se mjesto gdje si čučao u meni pet godina. Dugo je to. A ja sam te uporno nosila kao orden na srcu.
Bio je to samo završetak s odgodom djelovanja. Biramo li mi sami svoje boli ili su one izabrale nas? Baš me zanima. Kada mi na to odgovoriš, molim te, reci mi, kako si uspio da tebe ne izabere ni jedna. Reci mi. Možda boli ne vole licemjere. O tome se radi, zar ne? Bol boli tuzne, slabe, ranjive i dobre ljude. Ne licemjere.
Voljela bih znati kako prepoznati licemjera. Tek toliko. Da iz ove škole ne izađem gluplja nego sam ušla. Molim lijepo, kako prepoznati licemjera? Ili još bolje... kako postati licemjer?... Pa da se riješim zauvijek ove boli...
30.06.2014.
srami se
Prije ili kasnije morat ćeš prestati, Tine. Uvijek sam vjerovala da za tu tvoju upornost postoji neki dublji svemirski razlog, kao recimo Ljubav s velikim 'LJ', ali nije tako. Licemjernost i sebičnost su pravi nazivi, slobodno odaberi koji ti se više sviđa.
Ne možeš prestati s porukama?
Teško je izgubiti me potpuno i zauvijek, bez mogućnosti pomilovanja?
Pokušaj se sjetiti kada sam JA tebe izgubila.
I čiji si, u stvari, bio sve ove godine.
Znaš, mogao si me pustiti na početku, onda kada sam prvi put spakirala kofere.
Trebao si.
Mogao si znati da će nakon pet godina biti puno teže.
Ljubavlju si me vraćao svaki put.
A volio si nju.
Licemjerno. Sebično.
Prekršio si sva obećanja koja si mi dao očima.
Licemjerno. Sebično.
Prije ili kasnije morat ćeš prestati.
Ti više nisi onaj zbog kojeg bih ja pakirala kofere.
Ne više.
Izgubila sam kompas koji me vodio do tebe.
Izgubila sam smjer.
Cestu.
Pet godina je bilo prepredugo, Tine.
Trebao si stati puno prije.
...
Voljela bih da ti netko kaže: Srami se zbog svega što si joj učinio. SRAMI SE!
24.06.2014.
twins
Nemoj me tražiti da sudjelujem. Dovoljno je što si me pristojno obavijestio. Javio mi novost.
Vidim da si sretan i hajde da se tu zaustavimo.
Ne traži me da gledam kako se mijenja.
Ne traži me da vidim na koga liče. Na mene ne...
Ne želim znati njihova imena.
Volim te i znam da bih voljela i njih, jer su tvoji.
Ali, nemoj... ne traži to od mene.
Prošla je godina i još malo...
I proći će još puno godina prije nego uspijem misliti o tebi bez suza...
Zapeklo je.
Probolo.
Tvoja sreća.
Moja gluma.
Neka. U redu je.
Ipak neću napisati onu knjigu.
Onu koju bi ti pročitao,
prepoznao,
zavolio
i
vratio se.
Nema povratka.
Nema
povratka.
Da si me volio...
zaista volio...
Mah.
''Znaš li zašto sam napisao tu glupu knjigu? Da bi ti došla na ovo čitanje u Parizu, pa da te mogu pitati: Gdje si dovraga bila? Mislim da sam je napisao da bih te pronašao.'' Prije sumraka
I think I wrote it, in a way, to try to find you.
Ali ja neću.
Nikada.
Biti ćeš dobar otac.
23.06.2014.
izgubljeni
''Po rasporedu sudbine, ovaj petak bit će najljepši dan nečijeg života.
Kada bismo znali čijeg, mogli bismo mu javiti.
Da ne ispadne i sa njim kao sa nama - da nismo imali pojma.''
(Duško Radović)
20.06.2014.
prisnost
Nekad je moguće izgubiti ne samo jednu riječ, nego cijeli jedan stari jezik.
Sve ono čime smo se ljubili, milovali... sve one nježne riječi izgovorene iz ustreptalog stomaka... dok smo voljeli...
sebe i nas...
Prije nego smo shvatili...
prije nego smo shvatili sve...
prekasno.
16.06.2014.
ono što smo dali iz ljubavi
Bez obzira na završni obračun ili srednje prolazno vrijeme,
bez obzira jesmo li pronašli pravog...
ili nam se naša čežnja uvijek smijala s jednog horizonta ispred,
bez obzira na to jesmo li si dozvolili potpuno razgolititi srce
ili smo mu zabranili skinuti oklop,
bez obzira na to jesu li nas vidjeli onakvima kakvi vjerujemo da jesmo
ili smo uvjereni da su nas krivo čitali u baš svakom redu,
bez obzira na slomove, razvode, prevare,
sve čvrste odluke koje su bile lažne uzbune,
bez obzira jesmo li mogli razumjeti...
jesu li nas razumjeli...
jesmo li imali priliku dati što smo htjeli,
jesmo li primili za čim smo žudjeli,
bez obzira jesmo li sebi dopustili da nas zavole
ili smo njima gadno otežavali,
bez obzira jesmo li htjeli zalijepiti slomljeno,
jesmo li u tome uspjeli...
ili smo ga smrvili u prah i zabili nogom u tlo
nekoliko puta...
bez obzira jesmo li prekidali, odlazili, vraćali se,
bez obzira jesmo li lomili, udarali, grebli, milovali, šaptali, plakali,
šutjeli...
bez obzira jesmo li sjajili, molili, lagali,
bez obzira jesmo li ikada vratili što smo dugo uzimali,
bez obzira na sve što smo bespovratno izgubili,
bez obzira na sve...
ono što smo dali ljubavi,
ono što smo dali iz ljubavi... zauvijek je naše.
15.06.2014.
buđenje
Probudila sam se sa sjećanjem na jedan od najljepših snova ikad. O tebi.
U nastavku dana, dok me na silu preuzima hiljadu drugih stanja, ja svoje misli predem oko tog sna i jedino što želim je vratiti se jedno polje unazad.
Bio je to užasno običan san; baš ništa u njemu nije bilo čudesno, neubičajeno, nezamislivo ni prekodivno.
Samo... tako je trebala izgledati jedna stvarnost.
14.06.2014.
slika u slici
Ne znam što da radim, Tine. Voljela bih da mogu pričati s tobom o tome, ali mi već dugo ne pričamo ni o čemu, pa ne bi imalo smisla da te odjednom pitam nešto tako glupo i besmisleno... da upadnem na WhatsApp porukom: Što da radim? Otežavajuća činjenica je da čak više nemam ni tvoj broj, obrisala sam ga... Dakle, nema te, nema me,
nema nas.
Tražila sam na slici koju si posljednju podijelio sa mnom znakove tuge. Tražila sam tugu u tvojim očima, zumirala, približavala... Pa onda na rubovima očiju, tamo gdje sitne borice broje tvoje godine... i nekako im se radujem, tvojim borama i godinama... možda ne budeš tako lijep... Tražila sam tugu u kutovima tvojih usana... Tražila sam neki znak da ti nedostajem, sliku u slici... sliku u slici slike... bilo gdje... Nisam je pronašla. U redu je. Ma, je, u redu je, Tine. Nešto je iscurilo kroz prste, nešto je ostalo kao mastan talog kave, ali od one silne ljubavi
Ništa.
A činilo se da sam ljubavi uvijek imala u nepotrošivim zalihama. Kako krivo... Ponekad promašujem tako potpuno... S tobom sam sve činila tako jako krivo da bih mogla napisati priručnik onoj koja će doći poslije mene. A doći će, zar ne? Ta mi se misao vraća uporno... kao Lassie kući... Jer, naposljetku, nisam ni ja bila prva, ma koliko se ti kleo da ti se nikada nije dogodilo tako nešto prije i nikada si više ne bi ni dopustio... blablabla... Davala sam i ja prazna obećanja... zar ne?
Osjećam se izloženo.
Bez dodira sa zemljom, bez potrebe za tlom, kao na nekoj žici.
Ako padnem, hoću li smjeti opet okriviti
Tebe?
12.06.2014.
punk is dead
Daleko si. Ne fizički. Daleko si od mene. Ne na drugom kraju svijeta. Ne. Bliže od druge strane svijeta. Ali jedva pamtim tvoje lice. Jedva se sjećam tvog glasa. Ne pamtim tvoj smijeh. Sjećam se samo koliko sam te voljela. Već neko vrijeme razmišljam o tome kako se osjećaji ne mogu imenovati. Ne zaista. Ali znam da sam te voljela. I uglavnom sam sretna. Ne odglumljeno sretna. Ne lažno. Kada me pitaju kako sam, nije laž da sam dobro. I kada mi nedostaješ, to nije više onako bolno. Neke stvari me još uvijek vraćaju tebi. Ali sve rjeđe. I ne krvarim više. Znam da tamo negdje i ja tebi nedostajem. Znam i da je to sve rjeđe.
Sada znam da si ti mitsko biće koje sam slučajno srela. Ne srećeš takve ljude dvaput u životu. Ponekad ih ne sretneš niti jednom. Ja sam imala sreće.
...
Ja ni ne znam što se točno dogodilo s mojim srcem, jedino što znam je da ono već dugo nije u igri. Možda sam ga izraslog na ovim stranicama, zajedno s nekom od potisnutih teških osjećaja - iščupala van, da više nemam čime preskočiti otkucaj. Ne znam, kažem...
Više od svega nosim potisnuto sjećanje kako sam ga u jednom času svila u cigaretu bez filtera i ugušila se njime, a opušak onda ugasila u nekoj pepeljari. A ovo… koje mi je naknadno podmetnuto (kao terapija za odvikavanje?), tek ono me jako otrovalo. Ne valja mu ritam, ne valjaju mu stihovi… nema poezije.
Ono moje srce, njega pamtim jako dobro. Bilo je hiperaktivno, nemirno, burno i inatljivo i sakriveno ispod malih bijelih grudi tratilo se do zadnje kapi krvi u pjesmama bez iskustva... A ja uvijek u paničnom strahu da će me otkucati, da će negdje isplivati da je jedino što ono želi baš - pjesma...
Izdalo me srce kukavno previše puta... jednom previše.
I ti si me izdao. Nebrojeno puta previše.
Na mjestu na kojem mi je puklo srce i danas se može vidjeti pukotina.
Ali svejedno...
Nekad mi toliko nedostaješ da ti se ne usudim izgovoriti ime.
...
Ne pamtim više. Ne želim pamtiti. Sjećam se samo koliko sam te voljela. ''Dobro je da ne mogu svi biti zvijezda. Bila bi gužva na nebu.''
11.06.2014.
oprosti
Kao i uvijek, najbolje misli nailaze mi dok radim neki automatizirani posao... danas je to bilo glačanje...
I neki film uz to. O sredovječnom muškarcu i sredovječnoj ženi i jednom danu (pola dana) koji provedu zajedno, onako sasvim slučajno, dok im djeca obilaze koledž koji žele pohađati... I ne, nema sirovih strasti, tek osjećaji koje pobude jedno u drugom... O mladosti koja im je izmakla... O odrasloj djeci koja ih napuste i odu za svojim životom... I onada ostaneš sam sa čovjekom/ženom koja ti je posljednjih osamnaest godina stranac...
I zaljube se. Nekako se zaljube jedno u drugo u tih pola dana. Zaljube su u svoju zaboravljenu mladost.
Zametnutu.
Probuđenu.
I na kraju filma se razdvoje i svatko ode svojim putem i znaju da se više nikada neće vidjeti. Odlaze svojim domovima, svojim strancima i svojim rutinama. Vraćaju se životima koje će živjeti slijedećih tridesetak godina. Životima od detalja. Životima u glačanju, spremanju, kuhanju, odlaženju na isti posao svaki dan, istim putem, s istim mislima.
Izgubila sam se u filmu. Jesam li to bila ja? Jesam li i ja tražila nešto izgubljeno, nešto što nisam osjetila godinama...? Jesam li i ja to pronašla, samo nisam znala pustiti pet godina predugo? Moraju li zbog mog promašenog života ispaštati moja djeca? To je misao koja me proganja...
Misao zbog koje sam ponovo uzela plavu tableticu... nakon puno vremena...
Misao.
Polako se gubi iz slomljene mene... To je i bio cilj tabletice, zar ne?
Sklupčana u kutu, s licem prekrivenim rukama, sama sam sebi ponavljala jednu te istu misao... Voljela sam ga. Voljela sam ga, nije bio grijeh. Voljela sam ga više od života, više od sebe, više od... Kad bi to barem mogla shvatiti, moja mila... Kad bi barem mogla pogledati u oči svoje majke i vidjeti da te voli jednako kao i onog dana kada te prvi put primila u naručje. Žao mi je... Žao mi je što sam te povrijedila i što nisam znala bolje.
Kada bi samo mogla vidjeti ljepotu koju mi je pokazao.
Kada bi mogla proživjeti tih nekoliko dana... tek nekoliko dana skupljenih u tih pet dugih godina...
Kada bi mogla... znala bi tada zašto u njegovim očima vidim sav svoj svijet...
Možda bi mi oprostila.
Jer ja ne mogu oprostiti sebi.
Ne mogu oprostiti njemu.
A nikada ga više neću vidjeti. Nikada, moja mila.
Nikada ga neću dotaknuti.
Nikada više... U ovom svom životu od detalja...
Glačanja, spremanja, kuhanja...
Nikada više neće biti njega...
Bi li mi mogla oprostiti kada bi razumijela?
Imam samo fotografiju, moja mila. I sjećanja na dodire koji pale kožu.
Živjeti ću od tih sjećanja slijedećih tridesetak godina.
A ne znam želim li... to je tako dugo...
Oprosti mi, mila, što ne želim živjeti u svijetu u kojem nema njega.
Oprosti mi.
Možda ćeš jednom razumijeti.
Jer... takva ljubav... dogodi se jednom... ili niti jednom u ljudskom životu...
Meni se dogodila.
Oprosti mi.
Meni se dogodila.
I nisam je mogla pustiti... tako dugo.
Dugo.
Tako dugo.
31.05.2014.
post festum
Nekad nam jednostavno nema druge nego se nositi s onim što imaš. Ili što je preostalo.
Pa si mislim... Prošlost uhvaćenu u fotografijama uvijek mogu nekako zblurati, maknuti u ugao, naknadno joj ukinuti boje, uhvatiti je u okvir, baciti je na beton... snaći ću se već nekako...
Ali što s ovim ostatkom? Ovim neopipljivim groznim osjećajem u dnu stomaka... ovim bolom u potiljku... čvorovima u vratu... Što s tom glupom neshvatljivom potrebom da se kažnjavam ružnim sjećanjima? Što sa slikama koje iza ruba mojih očiju žive svoj život i koje se ne mogu kontrolirati potezom miša ili klikom na tipkovnici? Što sa onih pet godina provedenih u nekom drugom životu, životu za koji bih sada voljela da ga nije bilo? (Možda i nije...)
Kako da mu oprostim? Kako da mu oprostim i krenem dalje? Kako da oprostim sebi?
Povijest pišu pobjednici, kažu. Ovu moju će pisati ona. Ona će pisati o mojih pet godina. Pobjednica.
Jer povijest pišu pobjednici. Post festum.
Uvijek me iznenadi da je značenje toga - poslije fešte.
30.05.2014.
jednom
Ne vjerujem baš u žaljenje... Većinu stvari iz svog života bih čak i ponovila.
Ne vjerujem u žaljenje zbog učinjenog, više vjerujem u žaljenje zbog neučinjenog.
Vjerujem u lijepe uspomene.
Vjerujem u smijeh, u sreću, u poljupce.
Uvijek dajem sve od sebe i nikada mi nije žao.
Ali sada, kad bih se mogla vratiti, ipak... kad biih mogla malo natrag...
svega nekoliko godina...
bila bih manje oštra oko mekih rubova ponekog srca...
i ostala bih duže u jednom gradu s Njim i pažljivije čitala iz Njegovog lica ljubav...
ali otišla bih prije iz te Priče... puno prije nego se razvodnilo... potrošilo...
sažvakalo...
Kad bih se mogla vratiti
ne bih rezala ljude na rubu ponora,
ne bih ostavljala kaos da bih sebe zaštitila,
ne bih spriječila neke bliskosti samo zato jer se bojim...
i vjerojatno bih malo poradila na svom strahu od nježnosti.
Moje srce je prečesto drhtalo puno previše za svoju veličinu,
izdano srce... preživjelo...
pa i kad sam ga zanijekala... jednom.
Znam da sam nedokaziva i nedokazana i znam da sam statistički nemoguća,
ali baš zato nikad nije bilo druge...
bez dokaza, bez razloga, bez šansi, bez prognoza...
ja sam čitav život naprosto vjerovala u sebe.
Pa i onda - jednom.
29.05.2014.
nazovi 'M' radi ljubavi
Dugo sam gledala u te zadnje redove u kojima se sakrio...
začarana...
dugo...
a onda sam mu odgovorila
i rekla nešto svakodnevno i obično
i sve kao ništa,
a u stvari sam htjela reći
sve...
Ma lažem.
Reći sve...
Možda je to nekad i imalo smisla...
ali danas
na ovoj velikoj i valjda olakotnoj udaljenosti od njega
šutjela sam i upalila mrak.
Pod M vodoravno i okomito uvijek je bila samo ljubav,
ali ja svejedno šutim i guram je od sebe
i sve me ostavlja željnom,
tako jako željnom...
28.05.2014.
jutro, podne, večer
Jučer podvlačim liniju; eto, nemam se više oko čega pošteno ni rasplakati - pomislim. Pa čak ni nad onom prošlosti koja je uvijek bila zicer. Jer dok je raspredam iz najdublje u tu skoriju, ključniju… pitam se hoću li se kad jednom dođem do nje moći samoraniti sjećanjem... zadrhtati glasom na onim mjestima koja su donedavno bila rezervirana jedino za plač. Pa zaključim: teško, a onda opet, pomalo tužno i sukladno sebi taj dobitak proglasim oduzimanjem... od sebe.
A onda jutros dok guglam mjesta za provesti praznike, između dva klika, najednom osjetim kako stojim na vlastitoj brani. I odjednom je plima preuzela svu moju nutrinu i voda se digla toliko da od sebe više nisam vidjela van. Zar opet? OPET? Razmišljam koga nazvati, postoji li netko tko bi mogao zaustaviti ovaj val što prijeti da će provaliti svaki čas i napraviti kataklizmičku štetu na mjestima gdje još sanacija od prethodne katastrofe nije završila... Ali kako utješiti osobu koja već unaprijed ima spreman argument za svaki pokušaj smirivanja drame? Kako utješiti osobu koja je zabetonirala sve izlaze i prozore i kapije i pukotine? Nema van iz mene same... Čudna si ti, Provi, govorim si tiho. Još jučer si bila sigurna da te nikada više neće dobiti tuga... A danas su ti oči pune do vrha.
Popodne sam u daljini ugledala nekoga tko je jednom ušao u moju priču... priču u koju sam ga tada pustila ispod stisnutih usana... i pogodio me taj daljinski prizor toliko da nisam mogla dalje, zbilja ne znam zašto, ali pogodilo me više od očekivanog... Možda jer me, u stvari, podsjetio na Nekoga zbog koga mi se oči uvijek prepune do vrha... Možda jer je onda u tu priču ušao ni kriv ni dužan ni zaslužan, pozvan samo da utješi, otjera, sakrije, pokuša barem... Što je u ovim kronikama valjda izolirani slučaj.
- Čovek vam je kao glavica crnog luka.
Uvek pod jednom ljuskom naiđe druga; ljuštite i očekujete bog zna šta, a kad dođete do kraja, na dnu ne nađete ništa.
Ama baš ništa.
...
- Ništa? Kažete ništa! Luk i voda. A suze? Šta je sa suzama? Suze ste zaboravili, moj gospodine.
(Predeo slikan čajem, Milorad Pavić)
A mislim... možda jesam na brani sebe, ali na njoj je i vrtuljak. Definitivno.
26.05.2014.
dan. ispovijed. godišnjica. od svega pomalo.
Rekli su mi da previše dramim. Da nekako u svakoj situaciji pronađem svoju tugu. Da nije uvijek tako crno. Tako nekako su mi rekli. Ne znam. Voljela bih da su u pravu, pa da mogu prekinuti s tim. Ali bojim se da je to ipak nešto na što ne mogu utjecati. Mislim da drama pronalazi mene. Mislim da postoje ljudi koji su naprosto talentirani za pronaći lunapark na svakoj životnoj mapi i onda rasturiti poligon s autićima. Pa zar nisam jučer zalupila vrata stana i izašla u šetnju čim su mi se oči napunile suzama, čim sam vidjela da će jecaji ispuniti tišinu u kojoj sam se našla?
Rekli su mi da nije uvijek tako crno. Nije. Ali dugo nije bilo ni bijelo. Više je onako sivo, noćna mora za nekoga tko zaista voli boje. Provodim zadnje sate kao grešnica, uskoro odlazim u Crkvu na ispovijed i odlučila sam reći svećeniku sve o svom crnilu. Neka vidi što je mrak. Radim li to slučajno na šestu godišnjicu braka Onog Nekog Koji Nikada Nije Bio Moj? Da, da, godišnjica je, nisam sasvim sigurna je li danas ili sutra, ali tu je. Tražim li ja to dramu? Namjerno danas imam crnu majicu?
Zaželjeti ću si sunčan dan. Prepun boja. Dan koji ću prohodati na nogama, dan koji se podrazumijeva, dan koji se ne pita, dan koji ne treba dodatno pojašnjavati, dan koji ne nosi poruku jer nije golub pismonoša, dan koji ne treba prstenovati, dan kao kruh, dan svakodnevan, dan nasušnji, dan u kojem je plavo samo plavo, a riječi su samo riječi, dan u kojem se tijelo ne preša umetnuto među stranice knjige u cvjetove od svilenog papira koji su zaboravili svoj miris, dan u kojem se od njega ne pravi herbarij ekranu, dan u kojem se sve okrene naopako - u kojem stvarno postane opipljivo, a nestvarno ne postoji, dan u kojem se ne čudim, dan u kojem se ne pitam, dan u kojem ne plačem... dan u kojem ne želim razotkriti tko mi je dobacio dušu do ovog ovdje trenutka i zašto je onda nisam pustila da padne. Danas ću tom čovjeku koji je blizu Bogu reći sve, a on će meni zauzvrat dati ovakav Dan. Dogovoreno.
23.05.2014.
otkazani snovi
Nakon što prstenuješ čitav jedan niz snova
... zajedničke doručke
... šetnje uz more
... zagrljaj na koncertu Bon Jovija
... brojanje zvijezda
... djevojčicu plavih očiju
... smijeh
... smijeh
... smijeh
postane ti jasno koliko uopće nisu ni bili zajednički. Snovi.
Hoću li se ikada opet zaista smijati?